Novosti

Hvaranin Vjeko Tadić-Šilo svestrani je umjetnik koji stoji iza scenografije raznih projekata, a njegov život nalikuje upravo na - filmski scenarij


03.02.2020

U Starome Gradu - Farosu živi Vjeko Tadić-Šilo (42), za kojeg se zna da je završio srednju pomorsku školu da bi se nakon petogodišnje plovidbe na stranim tankerima skrasio doma. Vratila ga supruga Josipa, a danas je što bi se ono reklo “blaženi među princezama”, jer su u braku dobili tri kćerke - Deu (20), Loris (17) i Cvitu (14).

Poznato je da je poslije toga kao lokalni poštar doživio tešku traumu... Najprije ga je na mopedu napao pas jednog pomorca u obližnjoj Rudini. Vjeko je, dakako, prigovorio vlasniku psa zbog toga, sjeo ponovno na moped i nastavio put. No, taj pomorac, vlasnik psa, sjeda u svoj automobil i daje se u potjeru za Vjekom, sustiže ga i namjerno ga “kupi” svojim automobilom.

Vjeko je jedva izvukao živu glavu, ali se zbog višestrukih tjelesnih ozljeda dugotrajno liječio i oporavio unatoč lošim prognozama, a zatim ostvario nekoliko sportskih podviga, što ih ni potpuno zdravi ljudi ne mogu dokučiti

- Istina je, nakon tragičnog događaja hitno su me prevezli helikopterom u KBC Split. Pukla mi je desna lopatica i ključna kost, slomljena tri rebra i obje kosti na lijevoj podlaktici, dva kralješka oštećena. Tjednima nisam znao za vlastite noge, a onda je uslijedilo šest operacija u Splitu i Zagrebu, rehabilitacija u Krapinskim toplicama... Kad me je u to vrijeme u bolnici posjetio naš Starograjanin Nikša Petrić-Muse rekao mi je onako od milja “ajme sinko, na što sličiš”, ali ja se nisam predavao, naučio sam opet hodati, trčati i plivati.

Oduvijek me sport zanimao, pa sam jedno vrijeme trenirao s poznatim hrvatskim atletičarom Janezom Maroevićem i istrčao čak pet polumaratona (21 kilometar). Zatim je stigao i taj moj trijumf volje, nakon napornih treninga s bivšim državnim prvakom Perom Jelušićem, u 2011. isplivao sam 10-kilometarski maraton u Omišu i naš 16-kilometarski Maraton Faros, što neću zaboraviti dokle budem živ - kaže Vjeko

1
Međutim, u Pajizu se zna da našeg sugovornika krasi i umjetnička žica, Starograjani vele “umitan je u ruke”. Dakle, on je samouki umjetnik, performer, modelar, dizajner interijera, amaterski glumac, scenograf i tko bi znao što još ne, a svoj društveni angažman napose prezentira uključenošću u lokalne maškare. Njegovi višestruko nagrađivani radovi toliko su kvalitetni da redovito plijene pažnju publike, o njima su pisani brojni novinski članci, snimane televizijske reportaže...

Mi ga stoga pitamo otkud taj interes da iz svoje mašte u stvaran svijet prenosi fantastične slike, kreira nesvakidašnje (maškarane) situacije, kostime, scenografije...?

- Otok, kao niti jedno drugo mjesto na svijetu doživljava promjene. Između ljeta koja su ispunjena ljudima iz čitavog svijeta, ugurale su se samotne zime, a karnevol nam dolazi kao međuprostor kreativnog stvaranja i anticipiranja novog životnog ciklusa. U samoći zime, maštu okupiraju slike i motivi koje treba iz dubine bića izvući na svjetlo dana i dati im novi život. Kako bi se drukčije slavila promjena, a s njome i život sam, koji gori svjetlom karnevala. Jer samo je promjena stalna, kako je jednom netko spomenuo i bio je u pravu. A te maškare mene su oduvijek oduševljavale zbog zanimljivih maski, plesnih zabava i nadasve povorke zadnjeg dana karnevala, kada bi se u našem “Malom mistu” čitao testament Jureta Karnevola - dodaje Vjeko.

Zato se i on malo pomalo uključivao u tu priču, tako je u svome gradu inicirao i osmislio vrlo uspješne grupne nastupe, kao što su bili “Leptiri” (2014.), “Zlatni svirači” (2015.), “Simfonija u kamenu” (2016.), “Škuri mirokul” (2017.) i “Gospoda u balonu” (2019.). Ranije je individualno odradio “Prostitutku” (2009.) i “Izgorenog” (2012.), a s prijateljem Markom Vodanovićem “Lutku na koncu” (2010.), prve nagrade bile su mu priznanje, ali istodobno i poticaj za daljnji rad. Naravno, iza svakog nastupa mogla se iščitati neka važna poruka, a “Simfonija u kamenu” bila je toliko zanimljiva da je, kako tvrdi, uskoro bila ukradena kao autorsko djelo, pa je stoga u tom slučaju posla imala i Hrvatska autorska agencija.


No, kako se “Šilo mlaji” našao na daskama koje život znače, kako je ušao u svijet scenografije?

- Umjetnost, kazališna i filmska, mene je zanimala od malih nogu. Zato sam s vremenom i postao član Amaterskog kazališta “Petar Hektorović”, s kojim sam odigrao niz predstava. Doma sam uvijek nešto dilao, modelario, dekorirao za sebe i druge..., pa sam se odlučio okušati i u scenografiji, bilo da je riječ o konstrukcijama ili dekoracijama.

Prvi posao dobio sam 2016. u predstavi “Mousetrap”, onda je 2018. uslijedila opereta “Zrinjski” i predstava “Otvarač za konzerve”, a lani sam odradio “Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja”. Što se tiče filmskih projekata, najčešće sam u timovima vezanim za scenografski sektor. Tako sam 2017. radio na filmu “Osmi povjerenik”, 2018. “Islander” te “Ribanje i ribarsko prigovaranje”, gdje sam odigrao ulogu “pastira” i bio u funkciji asistenta scenografije, da bi potom došla 2019. - HBO serija “Succession” te filmovi “Murina” i “Mayday” - govori Vjeko.

A Starograjani zaista s nestrpljenjem očekuju premijeru “njihova” “Ribanja”, koja bi trebala biti upriličena baš ove godine. Oni žele vidjeti kako je to režirao Milan Trenc, što su to sa svojim “zlatnim rukama” učinili Vjeko i njegov kolega Zoran Tadić - Jurac, kako su svoje uloge odigrali legendarni Rade Šerbedžija, Leon Lučev, Bojan Brajčić, Inge Appelt, Filip Mayer, Romina Tonković, Gala Nikolić i mlađahni Lorenco Damjanić...


izvor: Slobodna Dalmacija 

developed by Nove vibracije