Novosti

Mislite da je penzić Toni sve? Hvarski Toni je stoput veća faca - proglasili su ga Jamesom Bondom, a reklamirao je parfeme i sa seks ikonom stoljeća


31.01.2019

Intervju prvog manekena bivše Jugoslavije, danas zagrebačkog umirovljenika Taljata Tonija Selmanija (82), u kojem on tvrdi da gripa ne postoji i usput kaže: "Sramota, penzioneri su uništili zdravstvo, boli me ruka, boli me noga, sve me boli... Vježbaj, pi**a ti materina!", napravio je od njega medijsku zvijezdu u Hrvatskoj, ali tiskovine su istodobno "razotkrile" neke njegove druge kolege manekene za koje se nije ni znalo da su se bavili tim atraktivnim poslom. Jedan od njih svakako je i Antun Franičević (84), koji je svojedobno u Njemačkoj ostvario vrlo uspješnu manekensku karijeru, a danas uživa svoje umirovljeničke dane u Starome Gradu na otoku Hvaru.

– Ma, bila je to priča o kolegi Selmaniju u jednoj tiskovini, gdje je objavljena i moja fotografija još dok sam bio angažiran na reklami za "Varteksova" odijela u Njemačkoj, iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Ja povremeno odlazim u starogrojske kafiće na kavu i u tim prigodama pročitam novine, međutim, toga dana me iznenadio moj prijatelj, bivši lučki kapetan Braco Čubretović iz Jelse, koji me telefonski nazvao i rekao: "Ante, evo danas si u novini, podsjetili su na tvoje manekenstvo", a kada sam to i sam vidio, vratio sam se u te lijepe mladenačke dane – govori šjor Antun.

Dakle, "Varteks" je tada bio moćna i kvalitetna tvrtka, koja je gotove proizvode izvozila u Njemačku, gdje su se onda radili reklamni materijali, a zatim vraćali u Varaždin, da bi ih se distribuiralo po bivšoj državi. Nešto od toga je išlo i za čuveni "Neckermann", za koji je on redovito radio ljetne i zimske kampanje, pa su tako i te fotografije dobivale veći publicitet. No, nas je zanimalo kako je naš maneken zapravo zaplivao u te vode.

– U Njemačku sam otišao 1960., jer je kod nas tada turizam bio još u povojima, jedno vrijeme sam radio kao konobar, a onda kao mlad i ambiciozan čovjek otvorio svoj restoran u Solingenu. Poslovalo se punih deset godina, međutim, budući da se to mojoj bivšoj supruzi nije svidjelo, s tim sam prekinuo i za njezinu ljubav u Haanu otvorio radionicu za uramljivanje slika s galerijom, gdje su se izlagala djela međunarodno priznatih umjetnika, pa i naših eminentnih slikara, poput Generalića, Rabuzina i nekih drugih. Još 1962. sam se počeo zanimati za manekenstvo, a kad sam se susreo s jednim čovjekom iz tog miljea, on me je odmah prihvatio, pa je već uskoro uslijedilo i moje prvo snimanje u fotografskom atelijeru – pojašnjava naš sugovornik.

Radila se reklama za muški parfem "Mister L", a zamislite, na jednoj od njih je s njim parfeme reklamirala i talijanska filmska diva, oskarovka Sophia Loren (Lady L). Time su se Antunu otvorila vrata u svijet manekenstva, pozivi su dolazili s raznih strana, a koliko je bio popularan, svjedoči i to što su jedne njemačke novine u to vrijeme donijele članak pod naslovom "'Mister L' uskoro James Bond". I sam se tome čudio jer je znao da James Bond nije biti lako, to ne može biti svatko, ali ustrajno je nastavio snimanja, reklamirao je odjeću, kozmetiku, automobile, tehničke proizvode, cigarete, kućne i prehrambene artikle, namještaj, za džuboks (glazbu)...

Tada je, kako veli, bio među 15 najpopularnijih i najbolje plaćenih manekena u Njemačkoj. U Hrvatskoj, u koju je u pravilu dolazio svake godine, o svom novom zanimanju nije nikome kazivao, ali budući da su se u to doba uz razne artikle dijelile i reklame "Varteksa", one su tako dospjele i do njegove Jelse. Ljudi su ga prepoznali i rekli: "Pa, ovo je Ante, naš Ante...", ali godine su od tada prošle, oni stariji su to koliko-toliko zapamtili, a mlađe generacije o tome nisu imale od koga ni čuti.
Eto, sada tu priču vadimo iz naftalina.

– Uglavnom manekenstvom sam se vrlo uspješno bavio desetak godina i zarađivao dobre honorare. Lijepa su to iskustva i druženja na setu, ponekad se radilo s atraktivnim, čak i golim ženama, ponekad i s poznatim osobama, ali sve skupa može biti simpatično i kada je čovjek sam. Ja sam to naprosto volio raditi, imponiralo mi je, a prema poslu sam se odnosio gotovo pa profesionalno, premda na tome, istini na volju, nikad nisam gradio neku svoju budućnost. Znao sam da je to prolazno, dok je čovjek mlad ide, ali ide i biološki sat, protiv njega se jednostavno ne može – zbori ovaj Hvaranin, kojeg bolji poznavatelji na škoju zovu još Ante, pa i Toni.

A taj simpatični gospodin je 21 godinu proveo na poslu uramljivanja, pozlaćivanja i restauracije slika. Bio je to dobar i unosan biznis, radilo se s pravim zlatom od 22 karata, a za to se valjalo i obrazovati. Jedno vrijeme je bio čak i na Akademiji likovnih umjetnosti u Düsseldorfu, gdje se bavio bakrotiskom, grafikama i slično, puno je toga naučio o slikarskim tehnikama, što ga je na neki način oduševljavalo jer je oduvijek bio sklon umjetnosti.

– Zanimljivo je da sam još u svome restoranu ponekad organizirao izložbe, neke su čak bile humanitarnog karaktera. Naravno, to sam poslije nastavio raditi i u svojoj galeriji, gdje sam 1987./88. uspješno organizirao izložbu poznatoga španjolskog slikara Salvadora Dalíja, dok je bio živ. Među ostalim, on je dizajnirao i ambalažu za jedan parfem koji smo tada prodavali. Međutim, uz moju strast prema umjetnosti, ja sam, dok sam bio mlađi, puno i putovao. Osim europskih zemalja, bio sam nekoliko puta u Kini, Južnoj Africi, Indiji, Tajlandu, Filipinima, Meksiku i drugim južnoameričkim državama – prisjeća se ovaj svjetski putnik.
Stanovnicima otoka Hvara dobro je poznat njegov humanitarni angažman tijekom Domovinskog rata.

U Split, Drniš, pa i na Hvar je, surađujući s Crvenim križem i Caritasom, više puta dovozio prehrambene artikle, odjeću, pa i lijekove, što ih je većinom sam prikupljao ili kupovao. Nismo sigurni da su mu baš svi zahvalili, ali on to ni ne zahtijeva. Drago mu je da je mogao pomoći, a i danas podržava politiku kancelarke Angele Merkel, koja se opredijelila da pomaže onima koji bježe od rata i gladi, no nas je zanimalo kako mu je sada živjeti u najstarijem gradu na tlu Republike Hrvatske i bili se još koji put odazvao pozivu da nastupi kao maneken.

– Moji preci su podrijetlom iz Vrisnika, a ja sam rođen u Jelsi. Liječnik mi je svojedobno preporučio ovu mediteransku klimu, pa sam se jedno vrijeme dvoumio između Španjolske i Hrvatske, a naposljetku odlučio za Hvar. U Jelsi, nažalost, nisam uspio kupiti kuću, ali meni ništa ne fali ni u Starome Gradu. Ovdje sam još od 2014. godine i imam svoj komoditet. U Njemačkoj su mi dva sina, njihove supruge i tri prelijepe unučice, njih najviše volim i svi su mi prirasli k srcu.

A, što se manekenstva tiče, u ovim godinama više nisam tako fotogeničan, ali nikad ne reci nikad, možda se i to dogodi ako bude kakva dobra ponuda. Nekad ranije sam nosio i modne revije, možda bi to sada za mene bilo puno primjerenije – zaključio je samozatajni otočanin, koji je očito dosta toga u životu prošao, ali mu je ipak najljepše tu, na svome najdražem škoju.

IZVOR: SLOBODNA DALMACIJA 

developed by Nove vibracije