Novosti

Život prolazi - uspomene i sjećanja ostaju ...


11.12.2014

Nedavno je umrla jedna naša sugrađanka. Njezino ime nije važno. Ta nas je osoba napustila, njezin (a time i dio našeg) mikrosvijet(a) zauvijek je nestao (ili se /za one koji vjeruju/ možda „transferirao“ u neki viši, transcedentalni, svevremenski ili bezvremenski, svemirski, univerzalni, duhovni, oblik).
Tjelesno se skrasilo u hladnom mraku grobnice na gradskom groblju, sa oznakom, slikom, epitafom, posvetom ili (bar) informacijom o pokojniku: ovdje počiva i sl. Za razliku od vječnog duhovnog, tjelesno je osuđeno na kratko i brzo nestajanje … Memento, nostris iungenda ossibus, ossa tua…
Moriatur homo, moriantur omnia,
ili kako bi stari Rimljani rekli: „Kad čovjek umre, um(i)re sve s njim“
Zašto ovo pišemo: Evo razloga: Poslije smrti, prebivalište, dom, bezvremenski kutak mikrosvijeta u kojem je pokojnik proveo veći dio svoga (ovozemaljskoga) života, nestaje kao da ga nikada nije ni bilo. S njim nestaju i stvari (stvari - o, kako to banalno zvuči !!!) kao dio nečega suvišnog, nekorisnog, nečega do čega više nikome nije stalo, nečega što više nikome nije potrebno. Stvari bivaju bačene.
No, sjetimo se, te stvari sastavni su dio jednog života, života koji (nažalost) nakon fizičkog prestanka, više nikoga ne zanima, života koji zauvijek gubi mjesto i smisao u životima većine drugih ljudi (naravno, osim onih najbližih).
To je sirova i surova stvarnost, to nas prije ili kasnije svih čeka. Kad čovjek umre, um(i)re sve s njim. Umire dom, umiru uspomene, umiru naoko nevažni detalji koji čine život, umiru stvari koje bivaju bačene, jednom riječju, umire sve, sve osim uspomena i sjećanja …

 

 

developed by Nove vibracije