Novosti

In memoriam - Andro Gabelić (1920. - 2014).


28.08.2014

Kad je prošle godine objavljena i u znanstvenoj i najširoj javnosti bila snažno pozdravljena knjiga “Dalmacija – hrvatska ruža svjetova”, kao svojevrsni herbar produbljenog znanja o baš svim dimenzijama “dalmatinistike“, izgledalo je da će proteći dosta vremena dok se “porine” neko novo kapitalno djelo na, valjda neiscrpnu, temu “zemljice Dalmacije”.

Srećom, ispalo je drukčije: dogodila se knjiga - kardinalna za hrvatsku historiografiju i osobito za razumijevanje doprinosa nekih dalmatinskih zbivanja civilizacijskim mijenama svijeta – pod naslovom “Tri sadržaja Ivanićeva ustanka”, iz pera vrsnoga vojnog povjesničara Andre Gabelića, Hvaranina iz Vrboske.

No, da budem precizan, zasad se dogodila utoliko što je izašla iz tiskare, u izdanju splitskoga Književnog kruga i Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, dok će javnosti biti predstavljena, pod okriljem HAZU, na sljedećoj Knjizi Mediterana u rujnu mjesecu, a meni je, odnosno Dalmovnici, dospjela u ruke stjecajem dobrih okolnosti.

Možda će nakon ove uvodne konstatacije o kardinalnosti Gabelićeve knjige netko oboružan razumljivom dozom znanstvene ili uobičajene ljudske skepse postaviti pitanje: po čemu to može, i može li uopće, takvoga kalibra biti tema – dakle, ustanak Matija Ivanića i hvarskih pučana – koja izranja iz daleke prošlosti, hermetična je na prvi pogled i može je se lako svrstati u fasciklu s oznakom “tempi passati”?

Odgovor je među koricama knjige, u njenom sadržaju, gdje se temeljem minucioznog analiziranja autentičnih povijesnih izvora formuliraju dalekosežni zaključci o hvarskom ustanku pučana kao inkubatoru velike ideje o građanskoj jednakosti svih ljudi - mnogo godina kasnije istaknute na zastavi slavne francuske buržoaske revolucije – te daju naglasci o hvarskom ustanku kao svojevrsnome kvascu pučkog bunta u okvirima i ozračju mletačke Dalmacije, početkom 16. stoljeća.

Potvrdu iznimnoga dosega Gabelićeva djela može se naći i na ovitku knjige, u izvatcima iz recenzija akademika Raukara i Stančića, s navodima da “Tri sadržaja Ivanićeva ustanka predstavljaju “napredak hrvatske historiografije i vrijedan doprinos povijesnoj znanosti” te da će tu knjigu “svatko intelektualno radoznao čitati kao zanimljivu i napetu priču”.

Tezu o “napetosti” mogu i sam posvjedočiti: Gabelićeva znanstvena metoda “izvođenja dokaza” po kirurški preciznom uzročno-posljedičnom redoslijedu u kojem se ni na trenutak ne može zapaziti pad koncentracije – a ovu, treću po redu knjigu o hvarskom ustanku objavljuje, nota bene, u 93. godini života – doista čini da joj se stranice “gutaju” poput odličnog krimića.

“U historiografiji, kao i u svakoj drugoj znanstvenoj disciplini, ne postoji konačna istina; otkrića novih izvora dopunjavaju, korigiraju, pa najzad i zamjenjuju stare – novim istinama“ – zapisao je Gabelić, ne iznevjerivši taj postulat ni u jednom detalju svoje knjige.

Ne dvojeći da je glavnina znanja o Ivaniću i pučkom ustanku iscrpljena iz Dnevnika mletačkog kroničara Marina Sanuda, ali svjestan svih ograničenja toga izvora, on ustvrđuje, osnažen spoznajama iz čak 47 novonađenih dokumenata, da je pravi karakter ustanka - suštinski označen borbom za građansku jednakost svih ljudi - uvelike bio zamagljen i teško degradiran pravom poplavom tekstova napisanih na tu temu nakon 2. svjetskog rata.

Premda dolazi iz – ako se to tako može reći – “lijevog“ znanstvenog miljea, nije se libio napisati kako ispada da je Matij Ivanić “sudjelovanjem” u antifašističkoj borbi, kad je “ustao iz groba” da bi hrabrio antifašističke borce, stekao posebna prava, pa su njemu i njegovu djelu širom otvorena sva vrata, ušli su u enciklopedije i postali tema književnih ogleda i prigodnih napisa...

Ali, sve to nije urodilo nikakvim istraživačkim naporom. Naprotiv, u magli tzv. revolucionarne frazeologije Ivanić je postao “mutan i kontroverzan lik”, a njegov ustanak tobože promoviran u “revoluciju sirotinje” koju je na kraju izdao bogati pučki sloj, zbog čega je i poražena.

Istovremeno, iz predodžbe o ustanku potpuno je izostavljeno ono najvažnije – da je deklariranjem građanske jednakosti kroz (borbom ostvareni) zahtjev Ivanićevih pučana da u Generalno vijeće, dakle u vlast, može ući svaki čovjek, a ne samo plemić, izvršena kardinalna smjena poretka, nagovještavajući tako novo, feudalnom srednjovjekovlju suprotstavljeno doba kao praskozorje demokratskog građanskog društva, kojemu će konačan oblik dati Francuska revolucija 1789. godine. No, to je već prostor nove Dalmovnice.

 

 

Autor: Mladen Krnić
Izvor: Slobodna Dalmacija, 20. 08. 2012.

developed by Nove vibracije