Novosti

Zaboravljene igre: Zogafalo – što znači i odakle dolazi


05.03.2014

Za stolom kod prijatelja vikendaša u Pitvama na Hvaru, usred bujnoga mediteranskog raslinja, sjedilo je »na brzu ruku skupljeno društvance«. U maloj sredini vrte se isti, već formulaični, razgovori. Ljudi i potiču jedni druge da pridošlicama ispričaju ono što se kod njih prepričava već godinama (»a kako je, Miko, bilo ono ...«, »daj ispričaj onu ...«). Ondje sam, uz postole na škripuc šu (u kojima su između potplata i bronzole drvene brokve koje škripju dok hodiš) i gaće na poseruc šu, prvi put čula i za zogafalo. Miko je to izgovorio brzo (kao i sve ostalo), pa sam ga zamolila da riječ ponovi kako bih bila sigurna da sam točno čula. Njemu je zogafalo očito više od puke riječi, jer su iz njega prokuljala sjećanja na vrijeme kad su tu igru igrali nedjeljom nakon mise, a najbolji su igrači bili iz Vrisnika. (Kad sam to, u zao čas, izlanula u Vrboskoj, odmah su mi, uvrijeđeno, rekli da su tu igru Vrisničani zapravo uzeli od njih. Ah, to prepoznatljivo suparništvo između »malenih mjesta srca moga«!) Naravno da ga je sve navodilo na stara vremena i davno zaboravljene šampione, dok je mene više zanimala sama riječ i sama igra. No pokazalo se po ne znam koji put da ljudi godinama ponavljaju riječ kao samu po sebi razumljivu, a da je zapravo ne razumiju. Ni zogafalo nije bio iznimka. Svima je bio neprozirna postanja. Zato sam pustila Miku neka mi priča što hoće. Za zogafalo rekla sam sama sebi: to ću istražiti u Zagrebu. Bilo je to u svibnju 2005.
U Zagrebu su me, po običaju, dočekali odgovori samouvjerenih »sveznadara« (»to je bar jasno: zogafalo potječe od slovenske riječi žoga, lopta«). Shvatila sam. U traganje za postankom same riječi morat ću se uzdati u se i u svoje kljuse, a najviše čemu se mogu nadati od ljudi iz Jelse i okolice jest opis same igre. No ni to nije išlo glatko. Povezala sam se s raznim ljudima, koji su me pak povezali s drugim ljudima — a sve pod geslom: »O tome taj i taj zna najviše.« I tako sam se raspitivala o toj igri, telefonirala na mnoge strane, čekala odgovore, čekala i običnu i elektroničku poštu, ali ni od koga — ni uz obećanje da mi pošta stiže već sutra — nisam dočekala ništa. O slovenskom podrijetlu ove igre, koja se stvarno i igra posebno napravljenom loptom, nije moglo biti ni govora. Kojim bi to kanalima na početku 20. stoljeća na Hvar došla slovenska igra?! Zanimljivije je pitanje bilo odakle u slovenskom uopće imenica žoga za loptu, no za tim nije trebalo mukotrpno tragati, nego samo otvoriti Slovenski etimološki slovar (Mladinska knjiga, 1997.) Marka Snoja, koji je to za slov. jezik pomno istražio i lijepo opisao: žoga potječe od stare romanske osnove kojoj je osnovno značenje igra, igrati se. Srodna je s furlanskim zuc, igra; zuia, zua, igrati se; mlet. zogar, ziogar, igrati se; tal. gioco, igra, a ovo pak potječe od lat. iocus, šala, razbibriga. Samo usput, iz istoga je korijena i žongler (fr. jongleur, lat. ioculator, šaljivac, zabavljač ljudi). U jadranskoj regiji nisu neobične ni riječi zugi, zjog, boćalište, ni zoga, dječja igra potvrđena u Salima, ni istoimena starinska igra kožnatom loptom (Selca), ni igra »škole« (Stari Grad). Regionalno se u Dalmaciji i za dječju igračku kaže zogatul (tal. giocattolo), zogulin, obično čegrtaljka, vrtuljak na konopu ili lancu, a žjogulin na brodu služi da se sidro ne zaplete o lanac (mlet. zogolino).
Drugi dio riječi, falo (tal. fallo, pogreška, prekršaj), kao da je bilo lakše odgonetnuti. Naravno da se u igri dviju momčadi čeka koja će prva pogriješiti (tirar in fallo, promašiti pucajući), dakle »faliti« (»udrit u tleh«).
O samoj igri i njezinim pravilima trebalo mi je godinu i pol da nešto saznam. Opet smo se (rujan 2006.) otputili prijateljima u Pitve, a s njima od jedne gostionice, konobe, kafića, prodavaonice do druge, od pošte do raznoraznih adresa, dok iz više usta nismo saznali ime čovjeka koji o zogafalu navodno zna sve (otac mu je nekoć bio najbolji igrač, i toga se još ljudi sjećaju). Bližilo se podne pa smo pojurili da ga još zateknemo na radnom mjestu, u mesnici u Vrboskoj. Na spomen zogafala spremno je prepustio butigu mladom pomoćniku i počeo nam crtajući objašnjavati kako se to nekoć igralo (»da je letilo priko kuć«). Pravi znalci često drugima ne znaju objasniti ono što je njima jasno kao dan, pa sam i ja teško shvaćala igru bez igrališta (igralište su mogle biti i uske ulice), u kojoj i kuće »igraju«, jer je bilo jedino važno tko je mogao više batit, udariti loptu rukom da se odbije od zemlje, pa da poleti preko kuća u tko zna koju ulicu. Momčadi se prije same igre dogovaraju o pravilima, a i o broju igrača. Igra se rukom ili nogom, ali samo do koljena. Bodovi se broje kao u tenisu (kvindiže, trenta, kvaranta) (na Hvaru se prije II. svjetskog rata odigrao i pravi teniski susret, Jugoslavija – Švedska), a 3 gema čine 1 partiju. Igra počinje tako da ekipa (2 – 7 igrača) koja prva servira (servis se kaže batuda) — rukom ispucava kožnatu loptu, koja se izvrtala da se ne poznaju šavovi, punjenu gumom i kostrijeti od kozje dlake — vikne: zoga (igram), a druga prihvaća uzvikom falo (spremni smo primiti loptu). Tom jeftinom sportu (bez igrališta i skupih rekvizita) dodana je kasnije još jedino rukavica.
Budući da je u Baskiji, u zemljama španjolskoga govornog područja, u Francuskoj i u SAD-u raširena stara igra odbijanja lopte rukom pelota (od starijega fr. pelote, lopta), vjerojatno su sličnu igru, zogafalo, na Hvar donijeli pomorci. Pelota (pilota, pelote basque) razvila se iz stare fr. igre jeu de paume (igra s loptom; paume, dlan), a popularnost je stekla polovicom 18. st., osim kod Baska, gdje se spominje od 16. st. Od kraja 19. st. (uz uvođenje rukavice) proširila se svijetom (na Kubu 1900. pod imenom jai alai, pod kojim je došla i u SAD). Kao pokazni sport igrala se i na Olimpijadi u Parizu 1924. godine.
Zogafalo, vidimo, ima neočekivane rođake diljem svijeta. Na Hvaru se, kažu mi, više ne igra. No dok još ima ljudi koji znaju što je bona (crta na sredini terena), što drio (crta iza pucača), poaledo (izjednačenje), pinpinela (parabola lopte), što kača i trenta morco, predlažem uglavnom ukalupljenim i kiču sklonim poslenicima u hrvatskom turizmu da ožive ovu igru i nauče mlade kako se igra(la). Takav turnir koji oživljuje hrvatsku sportsku baštinu bio bi sigurno bolji i zanimljiviji od kojekakvih ljetnih »vrućih patrola«, koje sve češće završavaju općom tučnjavom i razbijanjem (već i ubijanjem). A zogafalo se igrao skromno: za opinium (ugled) ili za marendu.

P. S.
Budući da je zogafalo na samrti, molim uredništvo da ga ne ranjava još i rezanjem (skraćivanjem). Posljednja mu je želja da barem umre cjelovit.


Autor: Nives Opačić


Izvor: www.matica.hr/vijenac/332/Zogafalo/

developed by Nove vibracije