Novosti

Hrvatski otoci... Sjeća li ih se još itko?


27.05.2012

Hrvatski otoci... Sjeća li ih se još itko? Da, one nakupine stijena i zemlje pokrivenih borovinom, nešto bliže i nešto dalje od obale. Ima ih na broj 1246, od toga 79 većih, ostali su otočići i hridi, a šezdesetak ih je naseljenih. Znate li koliko tamo ima stanovnika? Oko 120 tisuća prijavljenih. Znate li kako se tamo živi? Robinzonski. Jadno. Nedostojno dvadeset i prvog stoljeća. Kakva im je perspektiva? Jeste li čuli da ih je itko spomenuo u planovima i strategijama nove Vlade? Ja nisam.

 

O da, jesam, lažem. Nedavno je objavljeno kako će se država rješavati imovine koja je tamo, među ostalim na bubanj će ići i koncesija za biševsku Modru špilju.

I da, po zatvaranju jednog od tri viška hotela, ‘Tamarisa’, dan uoči dolaska tri stotine čeških turista. I dva dana prije nego će taj otok prvi put posjetiti predsjednik Ivo Josipović. Bit će zanimljivo što će čuti i što će obećati. S obje strane, prema prethodnim iskustvima čini se kako će biti riječi o najstarijoj civilizaciji na našem tlu, grčkom naslijeđu, dobrom vinu, žarkom suncu i bla-bla.

Teško da će netko spomenuti kako Vis kao uostalom i većina otoka organizirano ne proizvode ništa, nema pogona, industrije, bilo kakvog posla, ma ni najosnovnijih uvjeta za život suvremenog čovjeka. Kako ne, reći ćete vi koji ih ljeti opsjedate i močite se, sunčate i guštate po valama, ima vina, ribe, ulja, klapa, ima savršenog podmorja, ima raspomamljenih partyja, netaknutih plaža i nevjerojatnih pogleda prema pučini.

Tako je, ima svega toga. Za vas koji ste tamo na tjedan, dva i neprestano im mantrate: ‘Kako je vama ovdje lijepo... Kako vi uživate... Vi niste svjesni što imate...’ Ma sve je vam je to drek na šibici, rekli bi Zagorci. Kad trajekti voze deset milja na uru, godinama slušam kako tako štede gorivo, a prije pedeset godina stari vapori valjali su se petnaest milja na sat, za trećinu brže. Ako ne vjerujete, ima ih još, na šibenskom i dubrovačkom akvatoriju, pa provjerite, još su brži od modernih trajekata.

Slomije li, nedajbože, netko nogu, zdimi li ga srčani, padne li s masline, ili ženu uhvate trudovi, do bolnice ih mora voziti vojni helikopter s kopna. I to teretni, jer Hrvatska nije u stanju nabaviti i opremiti jedan jedini sanitetski helikopter s bolničarima u posadi za cijelu obalu. Osim par policijskih plovila, koja lunjaju stotinama milja, nema nikakvog brzog morskog prijevoza. Zamislite život na Lastovu.

Trajekt vozi šest sati (za sedam se avionom stiže iz Europe u New York), katamaran vozi nešto više od tri sata, i to sve jednom dnevno. Taj pučinski otok pripada Dubrovačko-neretvanskoj županiji, a da bi građanin došao do središta svoje županije mora šest sati ploviti do Splita, zatim s pasošem voziti preko Neuma do Dubrovnika još tri sata, i doma se vratiti istim putem! A to su dva dana puta ili u najboljem slučaju 18 sati vožnje. A toliko vam se dragi moji škojoljupci otprilike leti do Australije udaljene 11 tisuća milja iliti 17.600 kilometara! Lastovo je udaljeno 54 nautičke milje od kopna, a to je 99 kilometara. Koliko autobusnih pruga dnevno vozi do mjesta udaljenih toliko, naprimjer od Splita do Imotskog?


Tovaru o rep
Šest sati plovidbe Lastovcima je udaljena najbliža butiga od postola, knjižara, parfimerija, kazalište, kino, galerije, svi sadržaji koje konzumira čovjek današnjice. Ima dućana prehrane, nije da nema. U njima su cijene dva do tri puta veće nego na kopnu, iako je trošak prijevoza namirnica subvencioniran kao i vožnja putnika državnim brodarom.

Ali, biranja nema. Vi koji po žegi dođete močiti guzice, hvatati boju, jurcati skuterima, glođati ribu, nazivati sve južnije od Svetog Roka zajedničkim nazivnikom – more - i govoriti kako domoroci ne znaju što imaju, zamislite zimu na takvom mjestu. I još goru, zimu nezaposlene mladosti, penšjunata, intelektualaca. Zamislite, pored toga, one otoke s jednim naseljenim mjestom, najčešće s par desetaka nemoćnih staraca. To je tek čemer. A osim jeftinijeg prijevoza sporim trajektima, nikakve olakšice nema, nema poticaja, nema brige glavnog grada, porezi su isti. Da ne spominjemo kako ne postoje međuotočne veze, a otočna karta ne važi kad recimo Šoltanin želi do Korčule.

Smiješna je i tragična činjenica da je više jadranskih otoka u životu vidio prosječni Varaždinec koji ljetuje na našim škojima, nego 98 posto otočana! Pa ti ljudi su zbilja robinzoni našeg vremena, to su heroji preživljavanja, trebalo bi ih držati kao malo vode na dlanu ili malo zemlje u škrapi, a ne ih prepustiti totalnom nestanku, koji je jedina perspektiva takvih mjesta. E tako vam se živi na hrvatskim škojima, a onaj pogled, one ribe, ono sunce i onu borovinu, koja je usput rečeno, zagadila sve obradive površine, možete objesiti tovaru na rep!

 

 

Izvor: Slobodna Dalmacija

Tekst: Damir Šarac

 

KOMENTAR: Od 1246 hrvatskih otoka, otočića i grebena jedan zasigurno odgovara vama. Dođite i pronađite ga. Možda ćete otkriti da tamo, osim plavog mora i bijelih galebova, ima i ljudi ... 

 

 

 

 

 

 

 

developed by Nove vibracije