Novosti

14. 08. - Promocija knjige "Stari Grad na otoku Hvaru – otočni grad na razmeđi 19. i 20. st.", dr. sc. Mladena Domazeta


13.08.2011

U nedjelju, 14. kolovoza 2011. godine u 21:30 h održat će se Promocija knjige "Stari Grad na otoku Hvaru – otočni grad na razmeđi 19. i 20. st.", dr. sc. Mladena Domazeta - vrt palače Biankin. O knjizi govore autor i akademici Nikša Stančić i Tonko Maroević.

 

Sažetak

Povijest Staroga Grada od 1887. do 1914. godine obuhvaća kraj jednog gospodarskog prosperiteta zasnovanog na konjunkturi vinogradarstva i brodarenja vlastitim jedrenjacima s kojima se uključuju u trgovinu ponajviše vinom, a zatim i soljenom ribom i žitaricama na Jadranu i Sredozemlju. Istodobno, s gospodarskim se napretkom grad urbanistički i demografski razvijao; pored tradicionalne posjedničke elite sve značajniju ulogu dobivaju pomorski i trgovački društveni slojevi.
Početak ovoga razdoblja 1887. godine ujedno označava kraj autonomaške vlasti u gradu nakon dvadesetogodišnje borbe narodnjaka za ponarođenje starogradske općine. Od tada počinje snažna nacionalna afirmacija javnoga života u gradu, a koju protežira novoustrojena općinska uprava.
Međutim, starogradski narodnjaci već su se 1892. godine podijelili na dvije političke opcije – na one koji ostaju lojalni politici Narodne hrvatske stranke i, s druge, pak, strane na one koji su protežirali politiku Narodnog hrvatskog kluba koju je predvodio njihov sugrađanin don Juraj Biankini u Dalmatinskome saboru u Zadru. Tijek razdvajanja narodnjaka u Starome Gradu završava afirmacijom Stranke prava i njezinim preuzimanjem općinske uprave 1901. godine.
Početkom devedesetih godina 19. stoljeća počinje dugogodišnje razdoblje gospodarske krize koja najprije zahvaća brodarenje na jedra. Riječ je o širem procesu potiskivanja jedrenjaka od strane parobrodarskih društava koji uspostavljaju redovne linije uzduž jadranske obale. Godine 1909. od nekadašnjih trideset jedrenjaka (bracera, trabakula, peliga, logera i škunera) više nije plovio niti jedan brod koji je pripadao luci Stari Grad. U svezi s time Lučki ured u Starome Gradu od 1906. godine ne izdaje ni jednu pomorsku knjižicu, a to je izravno utjecalo na gašenje brodarstva, pomorske trgovine i brodogradnje kao tradicionalnih gospodarskih djelatnosti u gradu. Sudbinu jedrenjaka dijelila su i dva brodogradilišta (Babare i Aviani) u gradu koja su isključivo gradila brodove od drva. Prevlast parobroda potvrđuju i podaci lučkoga prometa starogradske luke koji govore da je 1880. godine uplovilo ukupno 327 jedrenjaka i 101 parobrod; godine 1904. ukupno 121 jedrenjak i 793 parobroda te 1912. godine 41 jedrenjak i 857 parobroda.
Na krizu brodarenja jedrenjacima ubrzo se nadovezuje i kriza vinogradarstva uzrokovana trgovačkim ugovorom između Austro-Ugarske Monarhije i Italije (vinska klauzula), a koji je stupio na snagu u veljači 1892. godine. Veliki uvoz talijanskoga vina po sniženoj carinskoj stopi prepolovio je cijene vina na austrougarskome tržištu što je težake koji su vinograde obrađivali na granici rentabilnosti dovelo u nepovoljan položaj. Dvanaestogodišnje trajanje ugovora financijski je iscrpilo težake do krajnjih granica. Pojava filoksere 1908. godine dodatno je pogoršala njihov položaj.
Dugogodišnja ekonomska neizvjesnost potakla je Starograđane na iseljavanje u prekomorske zemlje. Od 1890. do 1910. godine Stari Grad je napustilo 917 stanovnika, a u tridesetogodišnjemu razdoblju, tj. od 1880. do 1910. godine grad je izgubio sveukupno 34% stanovnika.
U Starome Gradu nakon ponarođenja općine 1887. godine pored postojećih društava (Javne dobrotvornosti, Circolo Faria, Bande Cittadina i Hrvatske čitaonice) osnivaju se nova (Hrvatska glazba, Pjevačko-tamburaško društvo Hektorović, Democrazia operaia, Hrvatski sokol i drugi) koji dinamiziraju društveno kulturni život u gradu.
Pučka muška škola utemeljena je 1823. a ženska 1869. godine, a time je već za velike konjunkture školskom podukom obuhvaćena cjelokupna dječja populacija.
Stari Grad iznjedrio je velik broj visokoobrazovanih ljudi, klerika, učitelja, odvjetnika, liječnika i drugih. Među njima je bilo onih koji su svojim radom i djelovanjem nadilazili starogradske okvire, primjerice Dinko Politeo, Ivan Vranković, don Juraj Biankini, dr. Ante Biankini, biskup Jordan Zaninović, Petar Kuničić i drugih.
Na temelju matičnih knjiga rođenih, vjenčanih i umrlih prikazani su statistički pokazatelji koji se odnose na gospodarsku strukturu stanovništva, a prema kojima početkom 20. stoljeća prevladava poljodjelstvo te uslužne djelatnosti, pomorstvo, općinski i državni službenici, lučki radnici i posjednici. Ova arhivska građa omogućila je praćenje nataliteta, mortaliteta, udaju djevojaka i ženidbu mladića u životnoj dobi, podrijetlo starogradskih nevjesta, brojnost djece u obiteljima i razliku u godinama među supružnicima.
Novi urbanistički polet počinje u razdoblju velike konjunkture. Tada se proširila i uredila nova obala, formirao općinski park Vorba, dogradile su se i podigle nove privatne kuće u gradu. Međutim, urbanizacija Staroga Grada nastavila se i početkom devedesetih godina 19. stoljeća unatoč evidentnoj krizi.
To razdoblje karakterizira podizanje javnih zgrada - ribarnice 1892., Hrvatskog doma 1893., nove dominikanske crkve sv. Petra 1894. i Općinskog doma 1896. te palače obitelji Biankini 1896. godine u neposrednoj blizini Hektorovićeva Tvrdalja. U vrijeme kulminacije gospodarske krize, od početka 20. stoljeća do početka 1. svjetskoga rata, iseljavanje u gradu poprima masovne razmjere, sagrađene su još dvije zgrade javnoga karaktera – Pučka škola 1908. na Prikome i Lega Nazionale 1909. godine pored crkve sv. Ivana; prva kreditnim sredstvima, a druga novcem koji se prikupio izvan Staroga Grada.
Uslužne djelatnosti tijekom krize, od početka devedesetih godina 19. Stoljeća, rastu i razvijaju se pa je do I. svjetskoga rata u Starome Gradu otvoreno 129 obrtničkih, trgovačkih i ugostiteljskih radnji.
Samostan dominikanaca sv. Petra Mučenika uz svoju vjersku funkciju djeluje i kao gospodarsko dobro, koji je posjedovao 80-tak obradivih zemljišnjih čestica, koje su najčešće dolazile u vlasništvo ovoga samostana kao legati, tj. o obvezom da se za darovatelje i njihovu užu obitelj služi određen broj misa - što je učinio i sam Petar Hektorović u 16. stoljeću. Njih su obrađivali težaci pod kolonatskim uvjetima.
Razdoblje od ponarođenja općine 1887. godine do početka I. svjetskoga rata obilježili su i animoziteti između župnika don Kuzme Škarpe i redovnika starogradskoga samostana, a njih je generirala njihova politička opredijeljenost - autonomaška don Kuzme Škarpe i hrvatska dominikanske redovničke zajednice.
Knjiga se temelji na izvornoj arhivskoj građi, odnosno fondovima iz Dominikanskog samostana sv. Petra, Arhiva župnog ureda sv. Stjepana, Lučkog arhiva, Katastarskog ureda, Zemljišnog ureda te nekoliko privatnih arhiva u Starome Gradu. Usporedo s hvarskim istraženi su i određeni fondovi Državnog arhiva u Splitu te periodika i literatura relevantna temi knjige.
 

 

developed by Nove vibracije