Novosti

«SAMO NAROD KOJ' SI MRTVE ŠTUJE, NA PROŠASTI BUDUĆNOST SI SNUJE.» (Petar Preradović)


16.11.2010

Nalazimo se u 2010. godini. Za Hvarsku biskupiju je 2010. godina od posebne važnosti. Naime, odlukom hvarskog biskupa, ova je godina proglašena Godinom sv. Križa. Povod je, kao što znamo, 500. obljetnica štovanja sv. Križića u gradu Hvaru. Središnje je slavlje održano u nedjelju 10. veljače 2010. u hvarskoj katedrali. Međutim, ova nas godina potiče na još jedan vrijedan spomen, i to od posebnog značenja za mjesnu i župnu povijest Velog Grablja.


Prije 100 godina Juraj Tudor, zvani Dura, pok. Viska, zvanog Štefetov, podigao je pet križeva oko Velog Grablja. Juraj Tudor rođen je 1860. godine u Velom Grablju na otoku Hvaru. U zavičaju je 1895. godine sklopio ženidbu s Magdalenom Jurić, djevojkom iz obitelji Petra Velog. Iste godine, kao i brojni otočani, odlazi trbuhom za kruhom u prekomorske zemlje. Odabire Argentinu za svoje novo prebivalište. Nastanio se u malom mjestu Los Molinos u provinciji Santa Fe. Na poljoprivrednom imanju bavi se ratarstvom i stočarstvom. Nakon petnaest godina uspješnog rada i stjecanja pozamašnog kapitala prodaje stečenu imovinu, te se sa suprugom i šestoro djece (četiri sina i dvije kćeri) vraća u svoj rodni kraj. Zbog skučenog stambenog prostora i, kao što znamo, škrte zemlje u rodnom selu, dolazi u Stari Grad i kupuje zemljište za gradnju obiteljske kuće. Osim tog zemljišta kupuje i plodno polje za podizanje vinograda i sadnju ratarskih kultura na prostoru današnje Vinarije u Starome Gradu. Pored zemljoradnje otvara trgovinu željezne robe u suradnji sa starogradskom obitelji Fredotović. Nakon useljenja u obiteljsku kuću 1913. godine rodio mu se peti sin. Njegovim je rođenjem obitelj zaokružena. Juraj Tudor umire u Starome Gradu 1928. godine u 68. godini života. Pokopan je na gradskome groblju u Starom Gradu. Njegova supruga Magdalena je umrla 1976. godine u Starom Gradu u stotoj godini života i pokopana je na gradskom groblju. Ovaj kratki životopis samozatajnog čovjeka koji je radio i živio za svoju brojnu obitelj, prolazeći «Per aspera ad astra – preko trnja do zvijezda», ne bi nam bio odveć zanimljiv da budućim naraštajima nije ostavio vrijedan spomen. Stoga ćemo navesti njegova djela u znak zahvalnosti i kao poticaj budućim naraštajima.


Iz Argentine se vratio 1910. godine, te je iste godine podigao pet kamenih križeva na istaknutim predjelima oko Velog Grablja. Redoslijed podignutih križeva izgleda ovako:

 

 Kad krećemo cestom iz Starog Grada prema Velom Grablju dolazimo do prvog križa na predjelu Za glavica, 150 m zapadno od staroga puta od Malobonkine vapnenice.

 

Drugi je podignut na predjelu Na glavicu, blizu sadašnjeg Vidikovca. Izvorno se nalazio na suprotnoj strani, a premješten je na današnji položaj prilikom izgradnje ceste za Hvar.

 

Treći se nalazi na predjelu Sv. Rok, također uz cestu za Hvar. Poznato je da je ovaj križ nakon II. svjetskog rata netko oštetio, no ubrzo je marom i dobrom voljom Velograbljana obnovljen, iako su na njemu i danas vidljiva oštećenja.



Četvrti križ je postavljen na predjelu Opneni put (domaći naziv za nekadašnji općinski put), oko 300 m zapadno od crkvice sv. Vida.

 

 Peti križ je postavio na predjelu Poklon, a nalazi se na starome putu kojim se iz Velog Grablja išlo za Hvar, a time, dakako, i u sve krajeve svijeta.

 

Na svakom križu se nalaze uklesani inicijali: J. T. P. V. 1910. (Juraj Tudor pokojnog Viska, 1910.) Iznimku predstavljaju križevi na predjelu Na glavicu i Sv. Rok, gdje nema spomenutih inicijala. Vjerojatno zbog žurbe i zaborava pri obnavljanju. Nadamo se da će se to u dogledno vrijeme napraviti.


Da je upravo Juraj Tudor podigao navedene križeve potvrđuje nam i usmena predaja koja se sačuvala u jednoj pjesmi. Naime, prema kazivanju Ivana Tomičića Bortetova (1915. – 2006.), prilikom blagoslova zvonâ i kipa Srca Isusova u Velom Grablju 1928. godine, kao četrnaestogodišnjak je recitirao pjesmu koja je sadržavala slijedeće riječi:

 

«TE JE KRIŽE DAO DA SE TISKA ,
JURAJ TUDOR POKOJNOGA VISKA»

 

 

Što je našeg povratnika iz Argentine motiviralo da postavi pet križeva oko Velog Grablja, to očito nećemo nikada u potpunosti saznati. No, razmišljajući možemo pretpostaviti što ga je potaknulo da to učini. Kad dođemo na predio Za glavicu, Na glavicu i Sv. Rok, pred nama se pruža predivan pogled na Stari Grad. Stoga s pravom možemo pretpostaviti da je upravo s ovih predjela naš graditelj s užitkom promatrao Stari Grad, Starogradski zaljev, obiteljsku kuću i polje u Starom Gradu. Štoviše, gledajući iz svoje kuće u Starom Gradu, pogled mu je dopirao do sva tri križa. Stoga možemo zaključiti da je Juraj Tudor, pored samo njemu poznatog zavjeta, htio svakodnevno gledati barem tri spomenuta križa, koji danonoćno bdiju kao Božja zaštita nad njim, njegovom obitelji i baštinom.


Najupečatljiviji je, dakako, križ postavljen na predjelu zvanom Na poklon. Iako neprimjetan, to je zasigurno Velograbljanima bio najdojmljiviji predio, jer mu je naziv povezan uz njihovu crkvu sv. Kuzme i Damjana. O čemu je zapravo riječ? Dolazeći u Velo Grablje i odlazeći iz njega taj je predio točka s koje se prvi i posljednji put može vidjeti župna crkva i izraziti poklon Presvetome, i to tri puta ponavljajući poznate riječi:

 

«HVALA, DIKA, SLAVA, BUDI PRESVETOM SAKRAMENTU OD OLTARA».

 

 

Moglo bi se sa sigurnošću zaključiti da je graditelj odabrao ovaj položaj nadahnut pobožnošću prema Presvetom Oltarskom Sakramentu. Usput rečeno – a da se ipak ne umanji važnost izgradnje i postavljanja navedenih križeva – isti je župnoj crkvi sv. Kuzme i Damjana darovao veliki luster («ćoka»); on i danas krasi župnu crkvu.
No, vratimo se našim križevima. I danas se stariji Velograbljani spominju nekadašnjih prosnih dana («rogacijuni»), tri dana prije svetkovine Uzašašća. Upravo su tih dana spomenuti križevi bili odredište molitvenog ophoda. U kontekstu ovog razmišljanja vrijedno je prisjetiti se poticajnih riječi sv. Ivane Arške: «Neka je Bog prvi!» Njezine je riječi, kao što znamo, uzeo za svoje biskupsko geslo mons. Slobodan Štambuk, hvarski biskup. Usudio bih se reći da se naš Juraj Tudor, graditelj opisanih križeva, u svojim odlukama očito vodio tim riječima kao životnim stavom. Zašto? Po povratku iz Argentine u svoj zavičaj najprije je podigao pet križeva i time iskazao zahvalnost Bogu, a tek je poslije tri godine sagradio obiteljsku kuću za sebe i svoje potomstvo. Dakle, razumljivo je reći da mu je Bog u životu zaista bio na prvome mjestu. Jasno, sve navedeno nam treba poslužiti kao pouka i poticaj da odvažno živimo vjeru i smisao Kristova križa.


Mi Hrvati dičimo se svojom prošlošću, posebno činjenicama koje izviru iz kamenih zapisa. Tako je za sve vjekove kamen čuvar i spomen identiteta hrvatskog naroda. Križevi oko Velog Grablja imaju pod tim vidom veliku povijesnu važnost; oni su svjedoci opstojnosti vjere u vremenu koje je obilovalo različitim ideologijama. Što čovjek s Bogom i za Boga čini, to dovijeka ostaje! Ne možemo ovdje zaobići našeg dičnog arheologa don Franu Bulića (1846.- 1934.) koji je svojim arheološkim radom dao neizbrisivi doprinos hrvatskoj povijesti. Upravo je u ovom tekstu vrijedno istaknuti njegovu tvrdnju: «Iz kamena povijest, iz povijesti svijest, iz svijesti sloboda!» Na temelju njegovih riječi neka mi bude dopušteno donijeti zaključak da su spomenuti kameni križevi oko Veloga Grablja odraz vjere minulih i budućih naraštaja. U njima otkrivamo svoju prošlost, izgrađujemo svoju svijest i po njima cijenimo dar slobode.
Ovim tekstom, o spomenutoj obljetnici, htio sam izraziti zahvalnost graditelju križeva, a nadam se da će to mišljenje podijeliti sa mnom i čitatelji. Ujedno se nadam da križevi oko Veloga Grablja neće pasti u zaborav, da će se naći način njihovog održavanja, što je razumljivo pretpostaviti poznavajući brigu Velograbljana za svoju baštinu.

 

 

Tekst: Jurko Tudor, Stari Grad

 

developed by Nove vibracije