Novosti

Nijemi glas


06.11.2010

Pogađa onoga tko hoće biti vraćen natrag. Rečenica je izvučena iz svoga konteksta. Zato je nejasna. Ima važnih rečenica koje su sasvim neshvatljive kada ostanu same. Poput doživljaja odvojena od životne pozadine. Ili čovjeka odvojena iz mreže života. Rečenicu je napisao Martin Heidegger početkom prošlog stoljeća. U njoj se krije njegovo razumijevanje najneobičnijeg glasa što ga čovjek poznaje. Riječ je o glasu savjesti. Glas zapravo i nije glas. Nikada ga nismo čuli. Barem ne svojim ušima. Pa ipak, s pravom ga nazivamo glasom. Glas je, jer daje do znanja. I glas je, jer zove. Njegov zov pogađa. Ne svakoga i ne uvijek. Glas savjesti može promašiti. Od njega se čovjek može zaštititi. Može ga izbjeći. Može izmaknuti njegovom zovu. Ovo zvuči neobično. Redovito i najčešće pretpostavljamo da je glas savjesti nepotkupljiv, da se javlja kada on hoće i da nas ne ostavlja na miru kada bismo mi to htjeli. Često ga zamišljamo i kao uznemirujući glas koji nas ispunja grižnjom kada učinimo nešto zlo. T to je točno. Zapravo, to može biti točno. No, to nije cijela priča o ovome glasu. Kada bi to bio glas koji bi se uvijek i svakom javljao nakon počinjenih zlih djela i kada bi glas savjesti bio objektivni i nepotkupljiv glas Božji ili glas morala, onda bi bilo nemoguće da ljudi koji čine zlo, a posebice oni koji su odgovorni za velike zločine, ostanu mirni. No, upravo takvi uvijek iznova izjavljuju kako je njihova savjest mirna. Mi bismo očekivali da ih barem ona ostavi na miru ako već svojim vezama i političkim lukavstvom uspijevaju izmaknuti pravdi. Očekivali bismo da grižnja savjesti bude kazna za krivnju. No, oni ne poznaju grižnju savjesti. Čini se da je upravo suprotno. Što je netko bolji to ga više grize savjest, a što je netko gori to ima mirniju savjest. I kao da s dobrotom postajemo osjetljiviji na njezin zov. To dolazi odatle što se savjest može ušutkati. I tek ovdje naslućujemo što heidegger želi reći ovom zagonetnom rečenicom o zovu glasa savjesti koji pogađa onoga tko hoće biti vraćen. Prije nego što savjest uopće postane mjerodavni glas potrebno je da se odlučim za savjest. Ona, naravno nije u mojoj vlasti. Ne podliježe mojim odlukama. Ne ravna se po mojim željama. Pa ipak, ključno za njezino javljanje je da se odlučim za nju. Zapravo da se odlučim za ono na što ona poziva. Na što savjest poziva? (…) Glas savjesti je uvijek na strani dobra. Ovakvo se uvjerenje u dobrotu savjesti srušilo kada smo otkrili kako ima ljudi koji svojom obvezom smatraju posluh zlom sustava. Savjest ih nije obvezivala na opće dobro niti na Božju volju, nego na volje ideologije, vođe, na zapovijedi sustava komu su predali svoje duše. Čovjek može svoju savjest predati po vlast ideologije, tuđih mišljenja, tuđe volje. Kojem god čovjeku ili sustavu on dao pravo na mjerodavnost svoje savjesti, uvijek je u krivu. Savjest je, međutim još prije nego li se odnosi na neki učinjeni ili ushtjednuti zao čin, zov koji pojedinca zove da bude ono što sam jest. Zove ga da na sebe preuzme svoj život, potpuno odgovorno za to što jest (…) Riječ je o preuzimanju odgovornosti za cjelokupni svoj život. Heidegger misli da smo onaj tko se odvaži na ovaj korak počinje živjeti autentičnim životom. Svatko je pred samim sobom odgovoran za samoga sebe.

 

fra Ante Vučković

 

 

developed by Nove vibracije