Novosti

Recesijska priča s Hvara: zbog besparice napustio studij, postao pastir i spasio obitelj


18.03.2009

Hrvoje Pavičić i cijela mu hvarska obitelj, nakon što su mu roditeljI izgubili radna mjesta, spas pronašli u poslu kojim se mnogi ne žele baviti.

U šibenskom i drniškom zaleđu nedostaje pastira koji ni za mjesečnu plaću od tisuću eura ne žele preuzeti stado u ruke - vijest je koja bi na razmišljanje potaknula 32-godišnjeg Hrvoja Pavičića iz Dola na Hvaru, ponosnog vlasnika stada od 70 ovaca.
Nakon što su mu prije šest godina u vrlo kratkom razdoblju majka i otac dobili otkaz na poslu, Hrvoje je naglo morao odustati od studija na splitskom Pomorskom fakultetu, vratiti se u Dol i početi razmišljati o novom zaposlenju.
S obzirom da su na dolskom imanju uvijek držali manje stado koza, uzgajanje ovaca se pokazalo kao mogući izlaz iz novonastale situacije.
- Malo sam konobario, zapravo lutao i onda sam se odlučio za kupnju stada od 30 ovaca. Digao sam kredit, stado uzeo na Braču, i tako krenuo u posal. U njega je ušla cijela obitelj, brat mi i žena mu, moja cura, buduća učiteljica, te mater i otac.
Ispočetka je bilo malo napeto, bilo je i skepse, ali bili smo uporni. Broj ovaca se povećavao, a s njima i obujam posla. S vremenom su mater i otac otvorili u Dolu konobu i turistima počeli nuditi domaća jela. Uz tradicionalne specijalitete ovoga kraja, na jelovniku se nudi i domaći kozji sir, jela od ovčetine i janjetina, te naše povrće – ne krije ponos Hrvoje, pokazujući kako onaj tko želi raditi itekako može naći posao.
A da mu je lako, i nije, ovce ne pitaju je li vruće ili hladno. Zimus je napadao snijeg koji je na nekoliko dana zameo hvarske pute, pa je Hrvoje morao zapješačiti osam kilometara do svoje brdske “kancelarije”.
Imao je sreće i s požarom koji je proharao prije nekoliko godina, ali nije ni taknuo njegovih 150 tisuća kvadrata s vrha Remika, s kojeg sjeverno puca pogled na sinje more, a južno na obronke Sv. Nikole.
Oni bi cijelo seosko imanje
- Ali zato muku mučim sa psima koje lovci bezbrižno puste da u čoporima haraju po brdima. U dva su mi navrata zaklali 19 ovaca. Psi su se zaigrali, njima su ovce igračke. A meni su život. Napravili su mi veliku štetu, pa sam za zaštitu stada morao kupiti kavkaskog ovčara Medu. Mislim da se više neće približiti ovcama – kaže Hrvoje.
Jutro u kojem smo ga potražili na Remiku, za njega je bilo nešto napetije od uobičajenog, janjila mu se jedna od omiljenih ovaca pa je morao što hitnije dojuriti na posao. Sve je prošlo kako treba, janje je povuklo mlijeko baš kako treba, pa se Hrvoje mogao opustiti iznoseći nam daljnje planove.
Obitelj tako namjerava svoj ovčarski biznis proširiti i stvoriti pravo seosko imanje. Planova ne nedostaje, a o njima Hrvoje može detaljno razmišljati dok nadgleda ovce, daje im hranu, čisti imanje i popravlja osam kilometara dugu žičanu ogradu.
- Želimo turistima dati seoski ugođaj i pravu domaću spizu. Obitelj je složna u toj odluci, ovčarstvo se pokazalo kao dobar temelj. Zapravo se čudim u kolikoj mjeri ljudi bježe od njega usprkos tome što nemaju posla. Nama su ovce promijenile život – veli Hrvoje s brda gledajući more i brodove o kojima je puno učio. U planu mu je i polaganje ona četiri preostala ispita, čisto da mu bude pri ruci ako mu jednom u životu zatreba.

Posao za pet
Dao sam ovcama i imena: Fifi, Zvončarka, Marina, Debela, Fina... Odazivaju se, kako i ne bi, naučile su na mene. Neke me prate kao psići. Ljudi su se ispočetka čudili, čak i smijali kada sam im rekao čime se namjeravam baviti. Ali s vremenom su se i oni privikli.
I samovanje na brdu nije teško, posla uvijek ima, često mi dođe i cura, svrate i prijatelji, donio sam i agregat pa mogu slušati radio. A bih li opet konobario? Nakon ovčarstva nikad više. Ovo je posal za pet – kaže Hrvoje.

izvor: Slobodna Dalmacija

piše: Jadran Babić

developed by Nove vibracije