Novosti

Reakcija na tekst M. Crnčevića u Slobodnoj Dalmaciji


04.04.2008

Tendencioznost i istina

POVODOM ČLANKA – STOLJEĆE OSMOLJETKE PETAR HEKTOROVIĆ – u vašem, listu od 19. 03.2008, dopisnika M. Crnčevića.

Ne želim ulaziti u prošlost starigradskog školstva jer je to, već davno, objavio nadučitelj Petar Kuničić u svojoj knjizi «Prigodom otvora nove školske zgrade 28. travnja 1908.»
Kao dugogodišnji direktor te škole, od 1962 do 1990, a prije toga nastavnik od 1953, te u tom vremenu (od 1974-1980) i predsjednik Mjesne zajednice Stari Grad, potrudio sam se, kao i svi moji predhodnici da savjesno vodim Spomenicu škole.
Slijedom toga objavio sam «Razvojni put Osnovne škole u Starom Gradu, prigodom 160. obljetnice školstva» (Hvarski zbornik 1976).
Dakle, dozvolit ćete gospodine Crnčeviću, da su mi stvari veoma dobro poznate, jer ja sam ih bilježio, mnoge i rješavao. Meni i danas mnogim živim Starograđanima, veoma su dobro poznati i detalji (ako su to detalji?) u vezi obnove popaljene škole.
Zato ste, gosp. Crnčeviću sa savjetnicima, iznenadili i uvrijedili jednu generaciju, i mene, koja je u ovom gradu stasala, ovdje ostala i gradila gnijezdo za svoju djecu i unuke.
- NIKADA!! zapamtite dopisniče, naši djedovi nisu prodavali kamen na kojem su živjeli, a najmanje školsku zgradu. To je laž! Tko Vam je tu glupost rekao, nema veze sa građanima Starog Grada. I tendenciozno je rečeno – beogradskom odmaralištu!
Istina je da su djeca iz Zemuna (ne iz Beograda) bili prvi starogradski turisti (ili gosti) kako hoćete.
- Prvi put, iz Vašeg članka doznajem, da je povodom toga, u Zagrebu, 25 studenata potpisalo peticiju. Bilo bi dobro da pokretač te peticije OBJAVI to u ovom gradu kao i izvor informacije. Naime, ta peticija nije ni trebala. Znali smo što želimo. Znali smo što možemo i kada to možemo. Mi smo ovdje živjeli.
- Osnovna škola zapaljena je 1.09.1943. u popodnevnim satima. I, dok je buktala, dim pokrio grad, a Talijani, iz straha, bježali, zazvonila su zvona. Vi to niste vidjeli, ja jesam. Vidio sam kako su se ljudi uvlačili kroz prozore, i izbacivali arhivu i namještaj. Vidio sam i dosta ozlijeđenih, potok suza, i ljubav do samoprijegora.
- Da, krov i zatvori postavljeni su 1948. I, stvar je stala
a) radi toga što se nastava, nesmetano, mogla odvijati u prostorima Lege,
b) što su Starograđani, u tim godinama i dalje morali raditi i razmišljati o razvoju grada, o preobrazbi grada za razvoj turističke privrede. I, uz najbolju volju, privreda u stasanju, zagušena kreditima, nije mogla, i da je htjela, dobiti kredite za ovaj objekt.
- Možda je slučajnost da je do obnove škole došlo kada su studenti predvođeni N. Račićem, organizirali proslavu 100-e godišnjice narodnog preporoda u Dalmaciji. Jer, obnova škole nisu bili manifesti, ni proslave, to je bio rad, veliki rad i veliko razumijevanje Starograđana.
- Skoro u svim sazivima bio sam član Općinske skupštine Hvar. Na jednoj od sjednica početkom 1967, kada se raspravljalo o srednjoškolskom centru otoka, održao sam dužu tiradu o školi koja vapi za životom i završio rečenicom: Nađimo sredstva da se škola završi, ili ćemo mi u gradu, ograditi se bodljikavom žicom da bi se, na njoj, mogla pročitati napisana parola «EVO KAKO IZGLEDA KULTURA FAŠISTIČKIH DIVLJAKA».
- U lipnju 1967, Savjet za prosvjetu Općine Hvar (kojemu sam tada bio predsjednik) stavlja na dnevni red popaljenu školu u Starom Gradu. Na toj sjednici zadužen je predsjednik Skupštine, pk. Vinko Kovačević, da kod IKB Split smogne kredit za obnovu škole.
Dakle, ovo je bio prvi konkretan potez, ovo je bila nada da će možda obnova škole krenuti.
22.06. 1967. pozvao sam srednjoškolce, svoje učenike, na dogovor o akciji. I, počelo je.
Umnožili smo anketne listiće sa dva pitanja:
1. Da li ste zato da se školska zgrada koristi kao škola?
2. da joj se dade neka druga namjena (privredna)
Srednjoškolci ne studenti jer ih ovdje nije ni bilo, obavili su posao. Zašli su u svaku kuću. Anketirali su 719 građana. Od toga 695 se izjasnilo za školu, 16 za privredni objekt, a 7 nije dalo odgovora.
Ovaj plebiscit Starigrađana rekao je sve. Građani su rekli da svoje hoće obnoviti i preuzeti, sa ljubavlju, svaku daljnju obavezu, a meni i saradnicima dao povjerenje da, bez obzira na teškoće, obnovu realiziramo.
- 15.09.1967, sazvani su roditelji. Izabran je odbor koji će po domaćinstvima, sakupljati dobrovoljne priloge. 290 domaćinstava dalo je svoj doprinos od, 1.402.000 dinara.
Direktor Zanatskog poduzeća bio je pk. Vinko Franetović (Fjaka). Ne vjerujem da bi itko drugi, osim njega, Starograđanima, bio prihvatio samo riječ, i počeo raditi.
Dakle, 1.09.1967. jedinim sredstvima doniranim od građana, počeli su radovi. Kredit još, nije bio odobren.
O, ne znate dopisniče, ni Vi koji ste uvjereni da su peticije počele radove, kakvo je to bilo oduševljenje? Kako su ljudi, dnevno obilazili to gradilište, pričali o svakom obnovljenom metru i uvijek bili spremni pomoći? Samo je to mogla učiniti ljubav prema toj zgradi, prema ovom gradu, prema djeci.
Neću nabrajati dalje, mnogo je i mnogo toga što je još trebalo učiniti i nabaviti, neću govoriti o ljudima koji su dolazili krečiti učionice, ženama koje su sve to počistili, nastavnicima koji su brinuli za svečanost, o sebi ne! Svi smo to smatrali svojom obvezom, dugom prema generacijama prije nas.
Mi nismo pisali peticije, mi smo radili ... i evo je, ...prošlo je 40 god. od tada, prošlo je 100 god. od početka njene gradnje ... i još jedan vrijedan jubilej, 180-a godina početka zvaničnog školstva u gradu.
Poslije svečanog otvorenja 28.11.1968. počela je realizacija kredita od 27.600.000 dinara.
Vinko Pakušić





developed by Nove vibracije