Novosti

Istine radi o jubilejima školstva drevnog Farosa - M. Crnčević


07.04.2008

ISTINE RADI o jubilejima školstva drevnog Farosa
UZ STOLJEĆE OSMOLJETKE »PETAR HEKTOROVIĆ«
Iako su negativni osvrti na moje tekstove uistinu prava rijetkost, na gotovo 5.000 tekstova mogu se nabrojati na prste jedne ruke, i u pravilu na njih ne odgovaram, prisiljen sam sada – u prvom redu radi čitatelja – to učiniti zbog reakcije gosp. Vinka Pakušića na moj tekst pod naslovom Stoljeće osmoljetke »Petar Hektorović« (Slobodna Dalmacija, 19.ožujka 2008.), što mu je objavljena na službenoj stranici Grada Starog Grada 4. travnja 2008. godine.
Naime, tko god pročita original moga teksta Jubileji školstva drevnog Farosa (www.farosweb.hr/news/ 20. ožujka 2008.) bit će mu posve jasno da sam kao autor time zapravo želio najaviti velike jubileje školstva u gradu Petra Hektorovića – 100. obljetnicu školske zgrade i 180. obljetnicu otvaranja prve javne pučke škole. U tom smislu sam apostrofirao neke od zaslužnih građana, primjerice onodobne načelnike Ivana Ljubića i Dinka Biankinija, te starogradske studente koji su se odlučno usprotivili planu ondašnje lokalne vlasti da se školska zgrada na Priku proda za hotel ili odmaralište, a k tome su predvođeni tada studentom Nikšom Račićem organizirali i proslavu 100. godišnjice narodnog preporoda u Dalmaciji (3. do 19. kolovoza 1962.) kad su na pročelju još neobnovljene zgrade zapaljene baklje prosvjete, što je svakako potaknulo i pridonijelo pozitivnom rješenju da se ta kvalitetna i estetski dopadljiva zgrada opet koristi u prosvjetne svrhe. Naravno, u svom tekstu spomenuo sam i to da je obnova u ratu spaljene zgrade dovršena 1968. godine, između ostalog i velikim zalaganjem tadašnjeg direktora Vinka Pakušića.
U istom tekstu sam također naveo činjenicu da je Poglavarstvo Grada Starog Grada iniciralo osnivanje Odbora za obilježavanje tih jubileja, a da je kao prvi korak predložen sastanak s prof. Ivanom Jurkićem, dakle, čovjekom koji je posljednjih godina učinio zaista puno kako bi osigurao što bolje radne uvjete kako učenicima, tako i nastavnicima. Moram reći da u okviru najave nisam spomenuo sve akcije Grada Starog Grada, na čelu s gradonačelnikom Viskom Haladićem, što nažalost nisu stale u zadani okvir teksta, iako to zaista zaslužuju. Ipak, o tome sam ranije pisao (u zasebnim tekstovima), tako da u tom pogledu, nadam se, nema razloga za nikakvu ljutnju.
Taj tako afirmativan i dobronamjeran tekst, s obzirom na njegovu kvalitetu i opremljenost, odabirom urednika završio je na portalu »Slobodne Dalmacije«, gdje je među najzanimljivijim vijestima nekoliko dana bio prezentiran široj javnosti.
Ali u samom gradu se u posljednje vrijeme uvijek nađu neki pojedinci koji traže probleme tamo gdje ih praktično nema, koji iniciraju razdor i svađe, kao i u nekoliko slučajeva ranije, svjesno (ili nesvjesno) devalvirajući obilježavanje vrlo važnih obljetnica u našem gradu. Eto, sad gosp. Pakušić iznosi da mu je nepoznata činjenica da je 25 starogrojskih studenata u Zagrebu 1960. godine potpisalo peticiju protiv prodaje zgrade i smatra da ona nije bila ni potrebna, te misli da svojom tiradom »…naši djedovi nisu prodavali kamen na kojem su živjeli, a najmanje školsku zgradu. To je laž!...« može skriti činjenicu da su svojedobno baš starogrojski partijci bili skovali plan prodaje školske zgrade na Priku. On također piše »Možda je slučajnost da je do obnove škole došlo kada su studenti predvođeni N. Račićem, organizirali proslavu 100-e godišnjice narodnog preporoda u Dalmaciji!«, očito misleći da se tako nečije stvarne zasluge mogu prikriti i onda pripisati drugima.
Osim toga, gosp. Pakušić je u koliziji, jer da nije sve do 1967. kod nekih tinjala ideja o prenamijeni školske zgrade u gospodarske svrhe, zašto bi se te godine radila anketa kojom su se Starograđani gotovo plebiscitarno opredijelili za to da se ona koristi isključivo za prosvjetu. Dakle, stanovništvo Starog Grada je iskazalo svoju volju potpuno podudarnu sa zahtjevom studenata koji su potpisujući »Peticiju dvadesetpetorice« isto rješenje javno tražili još 1960. godine! A ja sam tu studentsku akciju spomenuo upravo zato da bih istaknuo jednu pozitivnu akciju mladih ljudi, ondašnjih Starograđana na studiju u Zagrebu, koji su odlučno ustali u obranu općeg dobra i prosperiteta svoga grada. Zbog ograničenog prostora u dnevnom listu nisam mogao govoriti o tome da su studenti zahtijevali i osnivanje srednje škole, a nisam potencirao ni itekako važno pitanje tko je zapravo glavni krivac što drevni Faros, poput Jelse i Hvara, nikad nije dobio i takvu mogućnost srednjoškolske naobrazbe, iako su u gradu bile čak dvije velike zgrade građene za prosvjetne svrhe, ona na Priku (iz 1908.) i ona kod sv. Ivana (iz 1910.). Da li je to i u kojoj mjeri pridonijelo iseljavanju i kontinuiranom opadanju stanovništva u najstarijem gradu na tlu Hrvatske!?
Naravno, da u svom tekstu, kao i obično, nisam pisao ništa napamet. Koristio sam se časopisima i novinskim člancima iz relevantnih godina prošlog stoljeća, te pismima nekih građana koji su gotovo istodobno kao i studenti protestirali protiv prodaje školske zgrade tražeći pomoć od ondašnjeg istaknutog političkog funkcionara Vanje Vranjicana. Vjerujem da ima još živih Starograđana koji se mogu prisjetiti kako je on kao tadašnji predsjednik NO Kotara Pula intervenirao i spriječio prodaju koju su planirali neki lokalni partijci i to tako što je podržao opravdane zahtjeve nekolicine građana i starogradskih studenata. A da bih gosp. Pakušiću podastro neke od zapisa o tim događajima donosim citat iz teksta objavljenog '80-tih godina u jednom od vrlo uglednih hrvatskih časopisa. U njemu stoji sljedeće:
»Školska zgrada – potpuno obnovljena četvrt stoljeća nakon što ju je okupator zapalio (1943.) – otvorila je ponovno svoja vrata tek 1968. godine. Taj uspjeh bio bi, uz više puta osigurani novac za obnovu, postignut i ranije da se nisu nastojala naći rješenja prodajom zgrade za hotel ili odmaralište. Konačna odluka da u školsku zgradu opet bude smještena škola uslijedila je tek 1961-62. godine kada je – organizirajući proslavu 100. godišnjice narodnog preporoda u Dalmaciji – Kolegij starogradskih akademičara (sekcija Mjesnog odbora Socijalističkog saveza radnog naroda) poznatom 'Peticijom dvadesetpetorice studenata', koja je bila upućena Starograđaninu Vanji Vranjicanu, tadašnjem predsjedniku NO kotara Pula, uspio izboriti podršku za takvo, jedino ispravno rješenje. Stoga je već na početku spomenute proslave (3-19. 8. 1962.) pred tom povijesnom zgradom spomenikom svirana jugoslavenska himna 'Hej Slaveni' istodobno dok su se na pročelje podizale zapaljene 'baklje prosvjete', a sutradan (u subotu 4. 8. 1962.) počela je konačna obnova školske zgrade, što je s prekidima potrajalo do drugog otvaranja 1968. godine.«
Eto tako, a obaviješten sam kako još ima živih sudionika u događajima spomenutim u tom citatu. Dakako, ima i dokumenatcije o tim prijelomnim trenutcima za povijest školstva u drevnom Farosu i za spas školske zgrade na Priku, što bi se moglo nabrajati uz ostale izvore. Stoga mi je vrlo teško prihvatiti da te događaje čovjek Pakušićeva kalibra u to vrijeme nije mogao shvatiti, ili možda naprosto nije htio. Također mi nije jasno zašto nije replicirao, odnosno reagirao, na tekstove koji su se tih '70-tih i '80-tih bavili tom problematikom, nego to čini baš sada pozivajući se na neku svoju 'memoarsku' istinu. Poput gosp. Pakušića još su mi se neki ljudi proteklih dana javljali, iznoseći svoje zasluge i još nedokučenu 'treću' istinu, opet zasnovanu na selekcioniranim sjećanjima. Pa što ćemo sad s tolikim istinama, a moja želja nije ni bila da s povijesnog aspekta analiziram ta događanja, dnevne novine to ni ne trpe, želio sam samo najaviti velike jubileje školstva u našem gradu služeći se informacijama i materijalima koji su mi bili dostupni.
Upravo je zato besmisleno svako daljnje lamentiranje, pa u potpunosti poštujem odluku Školskog odbora i prof. Ivana Jurkića da se na završnoj svečanosti dade šansa njihovim profesorima povijesti, Vinku Tarbuškoviću i Ivici Moškatelu, da progovore o školstvu od 1828. do 2008. godine, odnosno o školskoj zgradi od 1908. do 2008. godine, a da iz projekta obilježavanja tih velikih obljetnica isključe sve one koji svojim zajedljivim i upitnim istinama kvare ono s čim se svi skupa trebamo dičiti.
Mirko CRNČEVIĆ
novinar »Slobodne Dalmacije«

developed by Nove vibracije