Novosti

Sv. Nikola u Starome Gradu - U spomen nedavno preminulom Petru Botteriju (1957. - 2017.)


06.12.2017

Kad se povuku posljednji trzaji ljeta, zima pokaže prepoznatljivo otočko ruho, a svako novo jutro sviće s već znanim i očekivanim licima, njihovim pokretima i riječima, pričom i sudbinom, šalama i dobacivanjima, promašajima i uspjesima, ćakulama i intrigama, dolaze blagdani i običaji koji odolijevaju mijenama i novinama vremena. U tom otočnom duhu grad antičkih korijena stoljećima slavi sveca mora i kopna, putnika i mornara, dara i uzdarja. Iako sv. Nikola nije njegov zaštitnik, već jedne od njegovih crkava, Svetac mora i pomoraca je srastao s gradom. U drevnoj Svečevoj crkvi s glavnoga oltara dopire pogled brižljivog starca. Kip je od drva, ali ne i vjera. U biskupskom ornatu, izložen pogledima štovatelja i okružen zavjetnim slikama pomoraca, iz dubine svetišta doziva prošlost i izaziva sadašnjost na nove dubine. Kip ponosnog i otmjenog stava s knjigom u ruci i znakovima dobrote – tri zlatne jabuke, vezuje vjersku i povijesnu nit prostora i ljudi na njemu. Tim znakovljem uvijek iznova svjedoči o ispraznosti znanja koje nije praćeno dobrotom. Kao da nam ponavlja Irenejevu riječ: “Nemojte se varati, gdje nema dobrote, nema Boga”.

Kao i drugdje, veza s morem je u Starome Gradu neraskidiva. Život je uvijek primao od mora, ali i davao moru. Život se oblikovao morem, hranio i liječio, ali nikada nije mogao oblikovati more. More je dijelilo i povezivalo. More su zidovi i mostovi. More je sloboda i opasnost. Moru se moglo davati brodove, luke, rive, putnike i mornare, umijeće plovidbe, trgovine i spašavanja, ali moć mora ostaje morȁ. More krije mrtvace, ali i otkriva ljude koji s morem i od mora žive. More nam je dovelo i dovodi nove putnike koji se u njemu i na njegovim žalima, hridima i pločama odmaraju od života koji sve više postaje morȁ.

Iako su minula stoljeća štovanja sv. Nikole u Starome Gradu slabo poznata, vrela svjedoče o svečevoj bratovštini koja je okupljala različite slojeve stanovništva. Svjedok je tomu Statut iz davne 1524. godine u kojem su posebno dojmljive odredbe o jelu “na račun” pokojnika. Sretnog li spoja! Ukidanjem bratovština u 19. st., kao i drugdje, skrb za Svečev kult i crkvu očuvali su ponajviše pomorci i kapetani, ali i brižnost znanih i neznanih po kojima se očuvao jedan od stupova zimskog dijela godine. Tko bi mogao nabrojiti mnoge bez kojih Sv. Nikole ne bi bilo!

U novije vrijeme – jer malo je povijesnih vrela – znamo da blagdan sv. Nikole počinje u večernjim satima prethodnog dana, tj. u “žežin”, na uočnicu, 5. prosinca. Svečeva crkva postaje središte stare pobožnosti koja svjedoči o vjeri koja je iznalazila pučke oblike molitve i hvale. Taj drevni večernji obred daje ton mirnijem dijelu godine. S njim se nanovo bude usnuli ritmovi zime i nostalgija za prošlim vremenima, veza odraslih sa svijetom djetinjstva i osjećaj pripadnosti zavičajnom krugu. Na zvuk zvona obred počinje pjevanjem litanija. Zaziva se nebeska Crkva da prati slavlje putničke Crkve. Lica živih zrcale lica onih kojih više nema. Sve se stapa u jedno kao u hipnotskom valu. Danas večernji obred uključuje pjevanje «Života», tj. pjevači-solisti (“kantaduri”) pjevaju dio po dio Svečeva životopisa, dok je nekada to bio u ranojutarnjim satima blagdana.

Napjevi i jezik, najbolji čuvari emocija, daleko od utopije današnjih radionica, davali su oduvijek obredu pučku crtu. S vremenom, kako to već biva i kod drugih obreda, sadržaj se mijenjao, dopunjavao i skraćivao. Budući da se na početku pobožnosti pjevaju litanije (nekada Gospine, a sada Svih svetih) u svečanom tonu, u puku se obred naziva «Letanie». Od starine je veoma omiljen, što se i danas vidi po broju sudionika u crkvi i pred crkvom. Ipak, istini za volju, ono obredno u crkvi bilo bi prazno bez onoga pred crkvom. Naime, prije večernjeg obreda, na prostoru sjeverno od crkve, gdje se prethodno priredi sve što je potrebno za “ogonj” – a o tomu bi trebalo zasebno slovo – u kojem se vatri predaju brojna stabla “smriča” i, dakako, kao kruna mara i slavlja, dotrajali brod. Plamen i njegovo svjetlo, pod okriljem mraka, izjedaju drvo koje je hranilo, bude prareligijske mehanizme u ljudima i imaju nešto zajedničko s drevnim obredima svjetla. Noć ima moć. Razotkriva ono što se najbolje vidi po mraku. Baš kao što nam smrt uklanja ljude pa tugaljivo sjećanje na njih postaje hranom na putu prema Nebu. Zavičaj se prazni i mi s njegovom prazninom, ali život plovi sve dalje i dalje do konačne luke.

Znalci već slute da ovdje nije rečeno sve. Da, baš kao sunce u zenitu, dolazi na red riječ o jedincatom običaju na našim stranama – bacanju jabuka s pjevališta (“balature”) dok ih u lađi nestrpljivo iščekuju djeca. Strastvenost slavlja došla je svome vrhuncu. Običaj “bacanja” jabuka s pjevališta po svršetku večernjeg obreda privlači posebnu pozornost. Kad se dovrši molitva za pokojne (“Iz dubine”) i otpusti narod, po već poznatom redu, muškarci s pjevališta dobacuju jabuke djeci za tu prigodu okupljenoj u velikom broju. Trenutak je to koji ih drži u iščekivanju cijelo vrijeme i svjedoči u kolikoj smo mjeri postali nestrpljivi. A u jabukama je više od voća, vrijeme izjedeno crvom modernog vremena, žurbe i blagostanja u kojem nema mjesta za Boga. Preživljavaju jabuke kao podsjetnik na izgubljeni raj nekadašnjeg otoka na kojem se živjelo skromno, štedljivo, otmjeno i ponosno, prožeto vjerom, patnjom, radošću i zebnjom. U njima je neka tajanstvena zavodljivost kao i u zavičaju kojeg s pravom izabraše Jonski Grci za svoje obitavalište.

I tako se dolazi do novoga dana. Svečev blagdan 6. prosinca slavi se svečano u popodnevnim satima. Počinje pjevanom večernjom “na suho”, nastavlja se procesijom sa Svečevim kipom po cijelome gradu – ako ju ne omete plima – te se nastavlja svečanom misom. Putem odjekuje stoljetni pjev usnulih bratima iz usta muškaraca prodorna glasa: “O Mikula, sveti pope…” Na svršetku se ljube svečeve moći, a svatko dobiva blagoslovljenu jabuku. Dakako, netko bi i dvije, tri, pa možda i za kompot. No i tu je “oko” koje vidi i ima “nosa”, jer revnuje za pravičnost u Svečevu hramu. Bez blagdana i ljudi, onih malih, luckastih i pomalo već rijetkih, bez onih čija pojava unaprijed izaziva osmijeh, unosi vedrinu, potiče na šalu, otok ostaje otok i onda kad više nitko od nas nije otok.

 

 

Piše: Don Ivica Huljev, 5.12.2017.
 

developed by Nove vibracije